Moji Preci

Moji Preci

Goran Poletan

Zabranjivali su precima mojim
da slave Boga kroz sunce i vatru,
al’ ja, njihov unuk, evo, još postojim.
Nisu uspjeli vjeru da im zatru.

Branili su mojim pra-pradjedovima
da poštuju nebo, vjetar, zemlju, vodu…
ali, hvala Bogu, evo, još nas ima.
Mi ćemo trajati i kad oni odu.

Oni su mislili da sunce postoji,
i voda i zemlja…, da posluže njima,
poslušno i ponizno, njih jadnike, koji
sad kukaju, u strahu, da se mijenja klima…

Rugali su nam se, da je naša vjera
bezbožnička i da sve nam je prokleto,
ali Svetovida niko ne istjera
iz nas, ni slamu, badnjak – drvo sveto…

Mi još uvijek bojimo i šaramo jaja,
isto k’o i prije hiljada godina…
Svaki stari detalj nam je od značaja,
da bi se čuvala vjera od starina.

Naše staro znanje, kao vatra sveta,
predaje se oduvijek, iz ruke u ruku
i svako se drži svetoga zavjeta,
da prenosi znanje sinu, il’ unuku…

Prenosili smo ga pjesmom i guslama,
kojima djedovi još unuke uče,
i našim starim i mudrim babama:
svaka od njih prenosi znanje na unuče.

Ako Bog da bi’će koga da prenosi
ono što se, evo, do sad sačuvalo,
znajuć’ da će biti starac sjedokosi,
jednom, što sad sluša, ovo dijete malo.

Dok nam je jezika i starih pjesama,
koje nam govore o davnim precima,
bi’će časti, hrabrosti i sreće u nama…
Čuvat’ ime i jezik, zavjet nam je svima!