…Zbore Naši Preci

Ovo Kroz Mene Zbore Naši Preci

Goran Poletan

Ovo kroz mene zbore naši preci!
Svako od njih hoće da kaže šta ima…
Dao sam im tijelo četiri-pet mjeseci,
da se mogu javit’ svojim unucima.

Sanjao sam bio te starine časne
kako hoće da se unucima jave,
ali ne k’o neke duhove sablasne,
već k’o zabrinute, sjede, mudre glave.

Pričali su sa mnom, k’o ja sada s vama,
i pitali šta se to s nama dešava,
gledali su na nas s osjećajem srama,
jer s njima nestade nekadašnja slava.

Rekoše mi: – Pođi, malo, s nama gore,
da bi mog’o bolje vidjet’ zemlju cijelu
i da ti se oči potpuno otvore,
da bi svoje pretke vidio na djelu…

Pomoći ćemo ti da sve razumiješ
i da vidiš prošlost, a i ovo danas,
ako sa visine pogledati smiješ…
Smje’ćeš, ako si se ugledao na nas!

Pođoh s njima, smjelo, k’o da živjeh gore,
i povedoše me u njihove dane…
Čim stigoh, ugledah, da se hrabro bore,
stasiti junaci bez straha i mane…

Svaki na svom bijesnom ždrijepcu, k’o da leti,
jureći u pravo more protivnika…
Vredjelo je takvo junaštvo vidjeti,
zauvijek će živjeti u meni ta slika…

I ja tad osjetih da kroz mene teče
krv ratnika koji bez straha juriša,
koji se ni na tren nazad ne okreće,
koji samo sječe dok bitka ne stiša…

Prožimala me je samo dužnost časna,
ratnika što samo pobijediti ima.
Kako bit’ najbolji, samo želja strasna,
u tom mi je trenu bila u grudima.

Bijah okusio šta je junak biti,
slatku hrabrost što se ne da opisati,
koji samo čeka kad će se boriti
i kako što više svome rodu dati…

…A onda me naglo povukoše gore,
da gledam s visine šta se to dešava,
kad starci stadoše opsežno da zbore
da je sve što vidim nekad bila java

i da osjećanje što sam iskusio,
bješe ono što je svako osjećao,
a da ratnik, što je srpskog roda bio,
u boju je samo za pobjedu znao.

To je bilo vrijeme naše prave slave,
kada nam je dužnost bila ispred svega,
kad se ponos smatrao važnijim od glave,
a sramota smatrala gorom od ičega…

…A onda se stvorih na galiji moćnoj,
a na svakom brodu: pramac – guščija glava…
Rekoše mi da baš zahvaljujuć’ njoj
ime gusar kod nas još ne iščezava.

I dok su nam vjetru prkosila jedra,
krmari su znali dobro dužnost svoju…
Medovina nam se slivala niz njedra,
dok smo pili, uz šalu, u punom spokoju…

Rekoše mi da je medovina bila
Srbina oduvijek u pratila u boju
i da bi se, k’o i oružje, nosila
kad god bi se krenulo u pobjedu koju.

Plovili smo tako kroz visoke vale,
dok ne uočismo lađe u daljini,
koje su se pravo ka nama kretale…
Okrenusmo pramce pravo ka pučini!

Pripremismo kuke, koplja i mačeve…
Strelci zauzeše svoje položaje.
Gled’o sam na djelu svoje praočeve:
svaki odmah spremno na bitku ustaje…

Kad po štitovima zapljuštaše strijele,
– evo kiše – neko u šali dobaci,
a onda su naše na njih poletjele…
Priđosmo im, neko odmah kuku baci…

Tad ih zakačismo s nekoliko kuka
i privukosmo se na domet kopalja…
Ja osjetih da je ranjena mi ruka,
al’ znadoh da samo naprijed ići valja.

Kad počeše naši na brod da uskaču
i ja odmah krenuh, k’o iskusni gusar.
Uskoro sam mačem tukao po maču,
nosio me onaj, slatki, borbe žar.

Kada bitka stiša i sve se umiri,
svako mirno uze svoj dio plijena.
Nekima kroz odjeću krvav biljeg viri:
za pobjedu mora da se plati cijena!

Uskoro dođosmo do Ljubića grada,
gdje nas dočekaše sa veselom vikom.
Iziđosmo, veliko veselje zavlada,
kad čuše da glava ne strada baš nikom.

Iz tog slavlja, opet, trgoše me gore
i povedoše me među Derevljane.
Shvatih da s Francima, tu, granicu tvore…
Na Labu su ratne provodili dane.

Tada smo već bili Bremen izgubili,
s druge strane Laba Srpski već iščeze.
Oni su već jezik tuđina zborili,
prateći Prečane, Gole i Engleze.

Gledam našu braću, s druge strane Laba,
među njima gledam tuđu vojsku, plačem…
To što smo u miru, vajda nam je slaba,
ako krenu na nas, mora’ćemo mačem…

…Opet se izdigoh i pogledah dalje…
Vidjeh da na jugu ne mogu nam ništa,
ali da Mongole Vizantija šalje,
da nas kod, Velikog, presjeku Gradišta.

S istoka Mongoli, sa zapada Franci,
kako se spajaju, na pola nas sijeku…
U ratu su slabi, stari su nam znanci,
al’ vidim smišljaju, sad prevaru neku.

Vidim da se naša sva plemena dijele
i kraljevi primaju neke tuđe krune,
a poslije bratu pomoći ne žele,
ni kad ga precima zajedničkim kune.

A onda još jedna podjela na pola,
vjerom, kao mačem, odozgo na dole,
da bi k’o hijene, onda, iz okola,
hulje svoje zube u nemoćne bole.

Vidim, kako jedni po jedni padaju
i kako svoj ponos, pa i jezik gube;
gledam kako vjeru za večeru daju
i ponizno skute, tuđinove, ljube.

A onda su mučnije postajale scene:
vidjeh braću kako u boju se kolju.
Vukovi su slušali naredbe hijene,
lijući krv bratsku i svoju po polju.

…Tako, dok ne stigoh do današnjih dana,
kada više malo ko za prošlost haje,
bježeći od istine što je dobro znana,
ali je od straha niko ne priznaje,

jer ako se samo malo dalje vrati
doći će do imena svojije’ predaka
i tad više neće moći da ne shvati
da se bori protiv sopstvenih rođaka.

I opet me trže onaj glas poznati:
– Da li sada shvataš kako nam je, gore,
zavađene rođene unuke gledati,
kako se, k’o ludi, međusobno bore

i to zavađeni od onih bijednika,
koji mogu samo zlobom da se hvale…
Pa zar među vama nema predvodnika,
koji sve to shvata? Niste svi budale…?

Dokle ćete tako da nas sramotite,
ima li u vama bar kap krvi naše…?
Da vam dođe jedan od stare elite,
pa da pošamara vaše velikaše,

pa da vas povede, k’o u staro doba,
u genima dušmana stari strah probudi,
da se u megdanu sa njima oproba,
vama da usadi junaštvo u grudi.

A ne da, ovako, kukavno gledate,
nemajući hrabrosti ni da prozborite,
a kamo li da svoj život za rod date…
k’o da se plašite i sjene vlastite!?

Kako se pojavi taj strah među vama!?
Mi se smrti nismo nikada bojali.
Kad vas gledam takve, srce mi se slama.
Sjetite ste od kakvih ljudi ste otpali!

Dovoljno je da se podsjetite samo
junačke naravi vaših pradjedova,
pa ćemo s ponosom moći da gledamo
da se opet rađa srpska nada nova.

Kako ostaviste vjeru pradjedova,
tako vas ostavi junaštvo i snaga.
Pohlepu vam donese i jad vjera nova,
hrabrost, čast i slavu odnese bestraga.

Vi se sad divite bijednicima koji
nemaju nikakvih ljudskih kvaliteta,
nitkovima, za koje tek novac postoji,
dok je nama samo pravda bila sveta.

Mi smo za najboljeg smatrali onoga
koji će najviše nemoćnima dati
i koji se spremno odriče i svoga,
da bi pomogao bratu koji pati.

Oni uvijek jačem pričaju o Bogu
da ga pripitome, junaštvo mu slome…,
da svojim lukavstvom svijetom vladat’ mogu,
da ga uređuju po moralu svome,

koji prosto roblje od junaka stvara,
tako što mu potrebu za novcem nameću,
žene im i kćerke u kurve pretvara,
tako razbijajuć’ porodičnu sreću.

Tako razbijeni nećete daleko,
pogotovo što vas bratska mržnja slama,
ali ne bojte se već dolazi neko
ko će vas povesti spasu, blago nama.

Reci unucima da ta tuđa vjera,
gleda da vam hrabrost potpuno izbriše,
a da sažaljenje u srce utjera…
– pričaše još malo, pa se izgubiše…

Trgoh se, nesvjestan da li sam to sanj’o,
il’ su mi govorili stvarno, ne znam sam,
al’ sve do sad me je taj, dal’ san, proganj’o,
tako da sam riješio da ga ispričam.

Jel’ to proročanstvo možda bilo neko,
koje možda sluti skorašnjoj slobodi!?
Ja sam, otprilike, takav dojam stek’o,
da ka opštem buđenju nešto sve nas vodi.