Knjige

Poljski Masakr

Goran Poletan

 

Kada bi se nekako mogli vratiti u Evropu u vrijeme između prvoga vijeka Stare i prvoga vijeka Nove ere, zatekli bismo Slovene kako žive kao u pravom raju. Svi stanovnici kontinenta su govorili istim jezikom – jezikom njihovih predaka, vjerujući u jednoga Boga, u koga su vjerovali i njihovi preci. Putovali su, slobodno, svojom nepreglednom teritorijom bez granica, obasjani svojim slavljenim simbolom – suncem.

Pošto je zemlja bila smatrana svetinjom koja je pripadala samom Bogu, ona se nije mogla posjedovati, njome se nije moglo trgovati – nije se mogla kupiti ili prodati, jer bi to značilo skrnavljenje njene svete prirode. Kako su živjeli u miru, ljudi su slobodno putovali, postavljajući logor, gradeći kuće, ili formirajući novu plemensku teritoriju, gdje god bi im se činilo da je područje bilo pogodno za te svrhe. Kada bi, međutim, pronašli bolje lovište, ili plodniju zemlju, oni bi se jednostavno premjestili, ostavljajući svoju dotadašnju teritoriju slobodnom za bilo koga drugog Evropljanina, koji bi poštovao ista pravila. Isti zakon je važio i za rudnike i riječna, jezerska ili primorska naselja.

Za razliku od današnjih dana, region nije zavisio od trgovine. Inteligentni i neustrašivi ratnici su jednostavno izvodili ratne pohode na susjedne kontinente, uzimajući sve što bi im trebalo, obogaćujući tako brojne riznice svoje domovine. Pošto je u ishrani preovlađivalo meso, stoka je smatrana najvažnijim blagom, pa su se tako tokom cijele godine mogli vidjeti stočari, koji bi se kretali, bilo na jug, tokom hladnih zimskih mjeseci, bilo na sjever, u proljeće, kada bi sunčevi zraci počeli da boje polja sjevera u zeleno.

Od južnih mora, pa sve do Baltika, postojao je samo jedan konglomerat plemena a, osim očaravajućeg poja ptica, priroda je izgledala imala potrebu da rodi jezik, tako veličanstven, da bi mogao biti konkurencija i samoj pjesmi slavuja – jedinstven jezik kojim je govorio baš svaki Evropljanin…

Uz Zvuke Garamuta

Goran Poletan

 

U povelikoj sobi prepunoj starih knjiga i ritualnih maski, bodeža, strijela i drugih svakojakih predmeta iz plemena Nove Gvineje, sve je odisalo starinom i mistikom i reklo bi se da u tu prostoriju niko nije kročio već godinama, dok se iza stola pretrpanog gomilama nemarno naslaganih visokih hrpa papira iznenada ne bi pomjerila prilika dugokosog Vilijama Čarlsa, na čijem je licu dugogodišnji boravak na suncu, vjetru i kiši ostavio neizbrisiv trag. Stari antropolog je već nekoliko godina, kada bi nalazio vremena između ostalih obaveza koje dužnost kustosa muzeja nalaže, na kompjuterske diskove prebacivao bilješke sa svojih istraživačkih pohoda, iz vremena dok je Nova Gvineja bila sav njegov svijet a tamošnji urođenici njegovo jedino društvo.

Bilu, kako su ga bliski prijatelji zvali, bi se često oteo uzdah kada bi na starim fotografijama ugledao poznata lica, koja nemaju nikakve veze sa modernim svijetom i čiji bi izgled, posebno onih pod maskama, spremnih za učestvovanje u raznim ritualima, vjerovatno uplašio većinu neutralnih posmatrača. On na tim licima nije primjećivao ratničke boje, niti duge veprove kljove koje su im štrčale iz nozdrva, sa svrhom da ratniku daju što strašniji izgled. Ta lica su u njemu budila najljepše uspomene, kada mu se život sastojao samo od avantura, koje bi drugima ledile krv u žilama a on je u njima vidio samo čari otkrivanja nečega potpuno nepoznatog – kultura i običaja za koje je malo njih i čulo, a i oni koji jesu, uglavnom smatraju da su sve te priče samo plod nečije mašte.

Zanemariv je broj onih koji znaju da je kanibalizam u Novoj Gvineji bio normalna stvar do samo malo više od stotinjak godina unazad, a da je do sedamdesetih godina devetnaestog vijeka mali broj onih, koji su imali tu nesreću da im se brodovi nasuču na grebene oko Nove Gvineje ili Solomonskih Ostrva, imao priliku da preživi i donese priču iz predjela gdje je, kako reče jedan misionar, čovjek išao ruku pod ruku sa đavolom. Pojam milosti prema bilo kome, ko nije bio član plemena, nije postojao, a pripadnici drugog plemena ili bilo koji stranac, uopšte, smatrani su pogodnim samo za hranu ili ritualnu žrtvu…