Sedamdest šesta – sedma, već ti teče…
Budiš se u znoju… Košmarne ti noći!
Logoraša duhovi dođu svako veče,
u tvoje snove… Noć ti nikad proći…!

Svaki dan života, k’o kazna najgora…
Nema smijeha, radosti, bilo kakve nade…
Obično sa smrću i spas doći mora,
ali ne za one što zlo samo rade.

Mislio si mogu se ubijati djeca,
žene i nemoćni, starci i starice,
da se grkljan reže i glava odsjeca…,
dok ugašen pogled gleda te u lice,

te da je dovoljno spaliti im kosti,
ili ih u zemlju negdje zakopati,
pa će, krvnik, fratar, grijehe da oprosti,
a time će i Bog oprost duši dati.

Mislio si oni, od tebe još gori,
koji za pokolje blagoslova daju,
mogu duši krvničkoj dati da odmori,
čim krvavi pos’o privede se kraju.

Nisi znao da, zla, posijano sjeme
daje, gorke, grijeha i straha plodove,
koji sazrijevaju za kratko vrijeme
i vode u teške i košmarne snove,

jer šta posijemo, to ćemo požnjati,
dobijemo samo to što zaradimo…
A šta bi se tebi, drugo, moglo dati,
kad si samo sjeme straha i zla im’o…?