Kada bi se nekako mogli vratiti u Evropu u vrijeme između prvoga vijeka Stare i prvoga vijeka Nove ere, zatekli bismo Slovene kako žive kao u pravom raju. Svi stanovnici kontinenta su govorili istim jezikom – jezikom njihovih predaka, vjerujući u jednoga Boga, u koga su vjerovali i njihovi preci. Putovali su, slobodno, svojom nepreglednom teritorijom bez granica, obasjani svojim slavljenim simbolom – suncem.

Pošto je zemlja bila smatrana svetinjom koja je pripadala samom Bogu, ona se nije mogla posjedovati, njome se nije moglo trgovati – nije se mogla kupiti ili prodati, jer bi to značilo skrnavljenje njene svete prirode. Kako su živjeli u miru, ljudi su slobodno putovali, postavljajući logor, gradeći kuće, ili formirajući novu plemensku teritoriju, gdje god bi im se činilo da je područje bilo pogodno za te svrhe. Kada bi, međutim, pronašli bolje lovište, ili plodniju zemlju, oni bi se jednostavno premjestili, ostavljajući svoju dotadašnju teritoriju slobodnom za bilo koga drugog Evropljanina, koji bi poštovao ista pravila. Isti zakon je važio i za rudnike i riječna, jezerska ili primorska naselja.

Za razliku od današnjih dana, region nije zavisio od trgo vine. Inteligentni i neustrašivi ratnici su jednostavno izvodili ratne pohode na susjedne kontinente, uzimajući sve što bi im trebalo, obogaćujući tako brojne riznice svoje domovine. Pošto je u išrani preovlađivalo meso, stoka je smatrana najvažnijim blagom, pa su se tako tokom cijele godine mogli vidjeti stočari, koji bi se kretali, bilo na jug, tokom hladnih zimskih mjeseci, bilo na sjever, u proljeće, kada bi sunčevi zraci počeli da boje polja sjevera u zeleno…