U svitaj zore, misli mi se bore:
kojom ću prvom da započnem dan.
Pobijedi ona – da se krenem gore,
do sela, pa da sav dan odmaram.

Tako i odlučih, ne prođe dugo,
da samo posmatram, sjedeći do noći,
besposlen, šta bih i radio drugo,
već da gledam kako vrijeme će mi proći.

I sjedoh uskoro u hlad stare breze,
gledajuć’ sa smješkom polja u podnožju
i pjevušeć’ neku pjesmicu bez veze,
posmatrah perfektnu kreaciju Bož’ju.

Na nebu bonaca, k’o u mojoj duši,
dok živice grade tepihe poljana,
mlada žetelica u njivi pjevuši,
nostalgičnim tonom, zove svog dragana.

Dođe poslije podne. Sunce pođe dole,
prema vrhu brda prepunog voćnjaka,
čije sjenke krenuše niz livade gole,
postajući dužom, svakim satom, svaka.

I suton dođe… Nebo zacrveni.
Postaju sve bljeđe sjene jablanova.
Pade prvi sumrak, po zemlji i meni,
donoseći sate spavanja i snova.

Potpuno zatamni i dan sasvim minu,
na nebu zlatna prskalica planu,
tek cvrčaka pjesma remeti tišinu,
sova se već sprema da zauzme granu.

I baš kad pomislih da je vrijeme poći:
Dovoljno sam dobio od ovoga dana,
shvatih da neko raduje se noći:
Šta tu traži… žena, kao izvajana…?

Stojiš, nepomična, mjesec te odaje.
Gledam, Bože, živa statua Venere.
Znam, gdje god kreneš, mamiš uzdisaje.
Koga li ti čekaš, uz kakve namjere…?

Nisam ni slutio da ću tebe sresti,
na takvom mjestu, u to doba noći…?
Ali ne, neću ti nadanja pomesti…
K’o da te ne vidim, nečujno, ću proći.

Da me, slučajno, ne vidi, onaj kom se nadaš,
promaći ću pored, kao sjena, samo.
Ni ti nemoj u mene ni da pogledaš,
da ne bi posumnjao da se dobro znamo.