SADRŽAJ
- Kosovi Sveštenici
- Kosovo
- Čeka Kosovo
- Oni Su Sejali Junaštva Seme
- Košare, Brdo Paštrik, Gorožup
- Srpske Megdandžije
- Mojkovac
- Šajkaši – Šajkača
- Sveti Sava
- Nemanjići
- Dušan Silni
- Knez Lazar
- Miloš Obilić
- Starina Novak
- Ivan Grozni
- Aleksa-Lekso Saičić I Samuraj
- Jovan Kursula
- Vojvoda Stevan Sinđelić
- Braća Nedić
- Gavrilo Princip
- Gvozdeni Puk
- Milunka Savić
- Duh Jasenovca I Donje Gradine
- Veselin Šijaković
- Djeca Kozare
- Blagoje Jovović
- Savo Lazarević I Vučeta Lazarević
- Milan Tepić I Stojadin Mirković
- Miloš Ćirković
- Vojvoda Aleksandar Radulović Šaran
- Ruđer Bošković
- Ognjeslav Kostović
- Nikola Tesla
- Mihajlo Pupin
- Mileva Marić
- Milutin Milanković
- Filip Višnjić
- Milica Stojadinović Srbkinja
- Njegoš
- Ivo Andrić
- Peter Handke
- Ilja Čislov
- Beograd
- Niš
- Novi Sad
- Svest
- Ti Si Sin Vuka
- Vidovdan 1168.
- Vuk
- Crna Gora Sva Se Budi
- Republika Srpska
- Vaskrsla Je Crna Gora
- Izbor
- Kolo Ne Sme Stati
Ilja Čislov
Goran Poletan
On, Taras Buljba našeg vremena,
ode neslomljen, k’o primer drugim,
hrabar i stamen kao stena,
očeličen bitkama dugim,
do zadnjeg daha vičući: “Braćo!
Za rusku majku! Ne prestajte…!
Nisam se pera zbog sebe lać’o…
I vi mlađima primer dajte,
ne radi sebe, već unuka.
da oni manje od nas pate.
Biće vam lakša vaša muka
ako bar deci nadu date…”
Nije se borio za Ruse samo,
već i za Srbe i sve Slovene.
Duhovna gromada, svi ga znamo,
primer i za vas i za mene.
Govorio je šta je hteo,
jer znao je šta je pravo,
što niko drugi nije smeo,
drugima primer hrabrosti dav’o,
da nova ruska pokolenja
dignute glave kroz život idu,
jer tu je ključ ruskog spasenja,
a ne u strahu i u stidu.
Malo je takvih velikana
da ih ne slomi nikakva sila.
Kozačko srce naših dana,
takvih je malo majka rodila.
Rusija hvali se sinovima,
koji su svi bolji od boljega,
al’ koliko ih ko Ilju ima…?
I da l’ se ogrešila o njega…?
Neki su bili hrabri, pametni,
vojskovođe, slikari, pisci…,
al’ su od majke rođeni sretni,
ili su bili lukavi lisci,
pa im je majka svu pažnju dala
i sa njima se ponosila,
a Ilju nije ni gledala…
Čak ga ni svesna nije bila!
A on je, k’o kakav sin u bajci,
na porodicu samo mislio:
Kako što više dati majci,
da bi je srećnom učinio
i služio je uporno, ćutke,
nikad se nije požalio,
ni u najteže, bolne trenutke,
kad bi u ćošak gurnut bio.
A najbolniji su bili trenu’ci,
kada je tuđu decu gledala,
bolje već svoga sina u muci.
Njemu bi uzela, a njima dala.
On se hranio verom i nadom,
rodoljubljem i mitovima.
Njima je hranio i braću, kradom,
da ih prenose dok Rusa ima.
I prožive Ilja svoj život celi,
služeći majci i tebi Bože,
a majka ni da mu pogled bar udeli,
pa da je majkom zvati može.
Rusijo, dal’ bar sad vidiš sina,
koji ti posveti život ceo?
Nek kane suza, bar, majčina,
za sinom što ju je baš voleo!