Grize me savjest što sam živ,
stid me je onih što poginuše.
K’o da sam, lično, zbog toga kriv,
boli me što se dječ’je nade ruše.

Vi ste, siročići, djeca herojima,
prezrivo u oči pogledajte svima,
jer bi nezahvalni, i ja među njima,
pred vašim se trebali stidjet’ očevima.

Podignite čela, djeco besmrtnika,
jer oni su vama ostavili slavu.
Mnogi im se nećete ni sjećati lika,
ali su im djela u nezaboravu.

Svakog, ko se može čovjekom nazvati,
k’o nož će vaši pogledi da bodu.
Trebao bi reći, onaj ko se vrati,
vašim očevima hvala za slobodu.