Ja ne vidim! Oko mene tmina.
Ja ne čujem! Svud grobna tišina.
Ne osjećam, ostadoh bez tijela.
Od sveg’ samo duša osta cijela.

Mir. Tišina. Evo i svjetlosti…!
Ne bole me više stare kosti.
Rastadoh se s dragim i poznatim,
al’ ne želim više da se vratim.

Duh postadoh, ne vidi me niko,
ne čuje me niko nikoliko.
Diram mnoge, niko ne osjeti,
…zašto li se svi boje umrijeti?

Ja, praktično, više ne postojim.
Više nema čega da se bojim.
Od vatre mi, vrele, ništa nije,
mač ne sječe, metak me ne bije…

Sad bez straha izazivam zvijeri,
al’ ni jedna ni da se pomjeri.
S ajkulom se borim svakog dana,
od zubiju, njenih, nemam rana.

Najjačima kezim se u lice,
za nos vučem zloglasne ubice.
Ne bojim se najgore bolesti,
…možete mi i kugu dovesti.

Neću više nikad da se rodim
jer se ‘vako baš lijepo provodim.
Idem svuda kud mi srce želi…
Neka su mi, baš, život uzeli!

Hvala Bogu, živio sam tako
da sam dušu ispustio lako,
ostavivši sretna pokoljenja
sa naslijeđem časti i poštenja.

Sad se mogu posvetiti sebi,
nema nikog da mi zanovjeta,
pa uživam, a zašto i ne bih?
Niti me šta boli, niti mi ko smeta!