Od kada Kairos sa zemlje ode,
nesta radosti sa svjetla dana,
na dugo odletješe rode
i začu se graktanje vrana.

Iz crnog neba, crne kiše
stvoriše bujice najgorih zala,
koje sve dobro potopiše
u mutnim rijekama strmih obala.

Još uvijek traje to vrijeme beznađa,
Sodome i Gomore su na sve strane.
Danima se sunce ne rađa
i ništa ne sluti da će da svane.

Al’ vaskrsnuće, opet, jednog dana
odavno usnuli vrlina i sreća
i bi’će opet djeca nasmijana
u bezbrižnoj igri sred polja od cvijeća,

jer ni jedna kiša ne traje dovijeka,
i najgoroj oluji nekad dođe kraj,
pa većina, ipak, vedar dan dočeka
koji krase cvrkut ptica, sunca sjaj…