Na svom putu stamen stojim,
svjestan šta mi sudba sprema.
Zar nestanka da se bojim,
da sam ništa, da me nema…!?

Idem putem svog prautočišta,
spasonosne, vječite praznine.
Jedno želim, ako želim išta,
milozvučnu muziku tišine.

Nema kraja, ni početka,
život tek je putovanje.
Svak’ je predak nekog pretka:
duše staništa mjenjanje.

Sve što živi, što se miče,
u taj zakon se uklapa,
iz jednoga to sve niče
i sve se u jedno stapa.