Ponoć, sred sablasnog kvarta,
ulice zagrljene s tamom.
Ja, kao Heseov Sidarta,
još tražim sreću u sebi samom.

U jazbinama sve su već zvijeri,
što su mi pred Bogom braća,
od straha i vazduh treperi,
a moja noga smjelo korača.

Mene ne plaši noćna tmina.
Tišina mojoj duši godi,
a, ako mi je smrt sudbina,
evo, neka se sad dogodi.

Svjetlost nas smrti neće spasti,
zvijezde su, već, sve zapisale.
Vode nas putem do propasti
sile što su nam život dale.

Zalud nam divlje otimanje,
snažna nas ruka putem vodi,
zalud nam oružje, novac, znanje,…
sa nama jači rukovodi.