U povelikoj sobi prepunoj starih knjiga i ritualnih maski, bodeža, strijela i drugih svakojakih predmeta iz plemena Nove Gvineje, sve je odisalo starinom i mistikom i reklo bi se da u tu pros toriju niko nije kročio već godinama, dok se iza stola pretrpanog gomilama nemarno naslaganih visokih hrpa papira iznenada ne bi pomjerila prilika dugokosog Vilijama Čarlsa, na čijem je licu dugogodišnji boravak na suncu, vjetru i kiši ostavio neizbrisiv trag. Stari antropolog je već nekoliko godina, kada bi nalazio vremena između ostalih obaveza koje dužnost kustosa muzeja nalaže, na kompjuterske diskove prebacivao bilješke sa svojih istraživačkih pohoda, iz vremena dok je Nova Gvineja bila sav njegov svijet a tamošnji urođenici njegovo jedino društvo.

Bilu, kako su ga bliski prijatelji zvali, bi se često oteo uzdah kada bi na starim fotografijama ugledao poznata lica, koja nemaju nikakve veze sa modernim svijetom i čiji bi izgled, posebno onih pod maskama, spremnih za učestvovanje u raznim ritualima, vjerovatno uplašio većinu neutralnih posmatrača. On na tim lici ma nije primjećivao ratničke boje, niti duge veprove kljove koje su im štrčale iz nozdrva, sa svrhom da ratniku daju što strašniji izgled. Ta lica su u njemu budila najljepše uspomene, kada mu se život sastojao samo od avantura, koje bi drugima ledile krv u žilama a on je u njima vidio samo čari otkrivanja nečega potpuno nepoznatog kultura i običaja za koje je malo njih i čulo, a i oni koji jesu, uglavnom smatraju da su sve te priče samo plod nečije mašte.

Zanemariv je broj onih koji znaju da je kanibalizam u Novoj Gvineji bio normalna stvar do samo malo više od stotinjak godi na unazad, a da je do sedamdesetih godina devetnaestog vijeka mali broj onih, koji su imali tu nesreću da im se brodovi nasuču na grebene oko Nove Gvineje ili Solomonskih Ostrva, imao priliku da preživi i donese priču iz pređela gdje je, kako reče jedan misionar, čovjek išao ruku pod ruku sa đavolom. Pojam milosti prema bilo kome, ko nije bio član plemena, nije postojao, a pripadnici drugog plemena ili bilo koji stranac, uopšte, smatrani su pogodnim samo za hranu ili ritualnu žrtvu. Međutim, glavni razlozi tamošnjih ratova su bili političke prirode borba za prevlast.

Pohodi glavosječa na druga sela su bili izuzetno važna aktivnost muških članova plemena jer je snaga i reputacija zajednice zavisila od uspjeha ovakvih poduhvata. Pripreme za takve akcije su trajale danima, a ponekad i sedmicama. U regionu rijeke Sipik oni bi u nekim slučajevima prinosili i ljudske žrtve, po završetku gradnje novog ratnog kanua, bubnja ili ritualne kuće muškaraca. Prije napada na neprijateljsko selo, dobro bi se naoružali, a kada bi čamci bili spremni, izvodio se ritual u kome se proricalo da li će pohod biti uspješan ili ne. Po povratku bi se, ako je pohod bio uspješan, glave neprijatelja prinosile kao žrtve duhovima predaka, koji su, po njihovom vjerovanju, obitavali u izrezbarenim figurama sa ljudskim ili nekim životinjskim likom. Znajući kakvo je neprijateljstvo vladalo između tamošnjih plemena i uzimajući u obzir veličinu teritorije, nije teško švatiti zbog čega u Novoj Gvineji, koja ima samo oko 5 miliona stanovnika postoji čak oko 750 jezika.

Morala su proći desetljeća kolonijalne vlasti, za koje su vrijeme mnogi misionari i državni službenici izgubili živote, da bi kanibalizam i pohodi glavosječa, koji su hiljadama godina bili dio religije, tradicije i kulture, bili zabranjeni i, barem zvanično, iskorijenjeni. Naravno, kao i uvijek, kroz istoriju, bilo gdje u svijetu, ljudi su se teško odricali svoje tradicije i njihov moral ni poslije kolonizacije nije mogao biti brzo izmjenjen. Mnogi od plemenskih rituala i običaja su se zadržali i do današnjih dana, iako hrišćanska crkva pokušava da zatre sve tragove starog vjerovanja. Bil se, naprotiv, borio za očuvanje prastare tradicije, koja je izumirala, pri tome dobro vodeći računa o svojoj glavi…