SADRŽAJ
- Kosovi Sveštenici
- Kosovo
- Čeka Kosovo
- Oni Su Sejali Junaštva Seme
- Košare, Brdo Paštrik, Gorožup
- Srpske Megdandžije
- Mojkovac
- Šajkaši – Šajkača
- Sveti Sava
- Nemanjići
- Dušan Silni
- Knez Lazar
- Miloš Obilić
- Starina Novak
- Ivan Grozni
- Aleksa-Lekso Saičić I Samuraj
- Jovan Kursula
- Vojvoda Stevan Sinđelić
- Braća Nedić
- Gavrilo Princip
- Gvozdeni Puk
- Milunka Savić
- Duh Jasenovca I Donje Gradine
- Veselin Šijaković
- Djeca Kozare
- Blagoje Jovović
- Savo Lazarević I Vučeta Lazarević
- Milan Tepić I Stojadin Mirković
- Miloš Ćirković
- Vojvoda Aleksandar Radulović Šaran
- Ruđer Bošković
- Ognjeslav Kostović
- Nikola Tesla
- Mihajlo Pupin
- Mileva Marić
- Milutin Milanković
- Filip Višnjić
- Milica Stojadinović Srbkinja
- Njegoš
- Ivo Andrić
- Peter Handke
- Ilja Čislov
- Beograd
- Niš
- Novi Sad
- Svest
- Ti Si Sin Vuka
- Vidovdan 1168.
- Vuk
- Crna Gora Sva Se Budi
- Republika Srpska
- Vaskrsla Je Crna Gora
- Izbor
- Kolo Ne Sme Stati
Blagoje Jovović
Goran Poletan
Buenos Aires, Argentina,
mesto je gde se sve odvilo,
a da ne beše tog Srbina,
ni pravde za decu ne bi bilo.
Pavelić tu se vešto krio
i vešto su ga baš čuvali,
stalno je na drugom mestu bio,
ali su Srbi sve saznali.
Saznavši gde se krvnik krije,
Blagoje svoju dužnost je znao.
Propustit’ priliku mogao nije,
lično je Bogu zakletvu dao:
– E’, naći ću ga, osvetit’ decu,
žene, sve stare i nejake.
Kunem se Bogu i svome svecu,
plati’će za sve pune rake.
Da mi je rođenog ubio brata
u muškoj borbi jedan na jedan,
to se k’o časna borba prihvata
i ne bih osvete bio žedan,
al’ nožem ići na vezane,
na jadnu decu, ili žene….
Nek’ tako pred mene sada stane…
Neće se načekat’, eto mene!
I pođe lov na vraž’jeg slugu,
koji se sada u strahu krio,
a Blagoju i njegovom drugu,
taj lov je prava zabava bio.
Saznaše gde je i pratiše ga,
nisu ga ispuštali sa oka.
Vrebaše priliku, pravu njih dva,
da to urade bez svedoka.
Pavelić nije znao da je u mreži
ne jednog, već dva pauka,
a i da je pokušao da beži,
spustila bi se na njega ruka.
Pravda je spora, ne žuri joj se,
al’ jednog dana ipak odluči
da krvnik plati za zločine
i da se dobro, baš, namuči.
I pojavi se, u liku baš Blagoja,
koji se pred krvnikom samo stvori
i na tren ga samo pogleda:
– Evo ti Srbina!, Sad se bori!
Kada ga vide, krvnik se sledi,
ne mogavši da veruje.
Ukrstiše im se pogledi,
srpsku mu majku pođe da psuje
i pođe bežat’ istog trena,
nije se više junačio.
Možda bi hrabrija bila i žena.
Vojnik zla strah sad nije krio.
Upozna tada osećanje
te dece kojoj je krvnik bio,
nije se plašio od njih manje…
Dal’ im se lica tad setio?
Sigurno jeste sledećeg trena,
kada ga kuršum prvi pogodi,
pa pade tela izbušena.
Oseti da smrt ga za ruku vodi…
Ali strpljivo je smrt čekala,
mesecima je kraj njega bila,
da bi mu noći k’o večnost dala,
da vidi kako su deca patila,
da svakog deč’jeg lica se seti
i bola što majkama je dao…
Te strašne more će poneti
na put svoj večni, u Pakao.
Vukao se po bolnicama
i budio se noću, u znoju,
boreći se sa ranama
i kopnio je u nespokoju.
Nije mu bilo lako mreti,
bolnice, jedna iza druge…
Da svakog zločina se seti,
Bog mu je dao noći duge.
Argentina, pa onda Čile,
pa u Evropu, do Španije,
da bi mu bliže slike bile,
kojima pobeći mogao nije.
I svake noći teške more,
sati se pretvoriše u mesece
i sa svakim snom slike gore:
krv i rane, i oči dece…
Te slike iz onog doba,
kada je bio vojnik strave,
ispratile su ga do groba,
a i sada mu društvo prave.