SADRŽAJ
- Kosovi Sveštenici
- Kosovo
- Čeka Kosovo
- Oni Su Sejali Junaštva Seme
- Košare, Brdo Paštrik, Gorožup
- Srpske Megdandžije
- Mojkovac
- Šajkaši – Šajkača
- Sveti Sava
- Nemanjići
- Dušan Silni
- Knez Lazar
- Miloš Obilić
- Starina Novak
- Ivan Grozni
- Aleksa-Lekso Saičić I Samuraj
- Jovan Kursula
- Vojvoda Stevan Sinđelić
- Braća Nedić
- Gavrilo Princip
- Gvozdeni Puk
- Milunka Savić
- Duh Jasenovca I Donje Gradine
- Veselin Šijaković
- Djeca Kozare
- Blagoje Jovović
- Savo Lazarević I Vučeta Lazarević
- Milan Tepić I Stojadin Mirković
- Miloš Ćirković
- Vojvoda Aleksandar Radulović Šaran
- Ruđer Bošković
- Ognjeslav Kostović
- Nikola Tesla
- Mihajlo Pupin
- Mileva Marić
- Milutin Milanković
- Filip Višnjić
- Milica Stojadinović Srbkinja
- Njegoš
- Ivo Andrić
- Peter Handke
- Ilja Čislov
- Beograd
- Niš
- Novi Sad
- Svest
- Ti Si Sin Vuka
- Vidovdan 1168.
- Vuk
- Crna Gora Sva Se Budi
- Republika Srpska
- Vaskrsla Je Crna Gora
- Izbor
- Kolo Ne Sme Stati
Braća Nedić
Goran Poletan
Slovom i brojem: trista tri Srbina,
protiv oko dve-tri hiljade Turaka.
Postade slavno mesto Čokešina.
Tu se odigrala kraljica bitaka!
Hiljadu osamsto četvrta godina.
Cela se Srbija na ustanak digla.
Turci još između šabačkih zidina,
a srpska vojska za opsadu stigla.
Za Srbe je normalno da se hrabro bore
i da ne uzmiču kada ih je manje,
al’ za Turke nije…, a sve im je gore:
Ne stiže im još iz Bosne pojačanje.
U Bosni se jesu Turci okupili.
Boje se i ne znajuć’ šta ih tamo čeka.
Čekaju ih slavni Srpski Termopili!
Mnoge neće videt’ više Drina reka.
Na srpskoj strani junak do junaka!
Vode ih Nedići, ponos Osečine…
Takvi se ne boje krvavih bitaka,
srce ih vodi tamo gde se gine…
A šta više reći o tim Nedićima,
o kojima se već nadaleko znalo…
Još im baba Neda bila znana svima.
Ubila Turčina. Jel’ od žene malo…!?
…Stigoše Turci. Pale manastir,
Čokešinu, koja pamti mnoga leta.
U divljoj dreci, prave zverski pir.
Što je to svetinja, ništa im ne smeta.
To ih još veseli, time se sokole.
K’o da ni za Boga višnjega ne haju,
‘mesto da se Bogu i svecima mole,
da im svoju milost, da prežive, daju.
U tom divljem transu, nastaviše dalje,
pravo Nedićima i njihovoj četi,
kao da ih sudba odmah kazni šalje…
Tu će im većini živote uzeti.
Hrabre se muzikom, biju talambasi…,
hoće da kažu: ničeg se ne boje,
ali ih hrabrost istinska ne krasi,
kad idu na strašne protivnike svoje,
dok su kod Nedića, k’o vuk, ljuti, svaki…
Njima ne treba muzika ni dreka!
Oni su istinski i hrabri i jaki,
jer kod njih nema slaboga čoveka.
Udariše Turci. Presta pesma svaka.
Nasta bežanija, od metaka kiše!
Padoše mnogi od prvih metaka
i niko nije zapevao više!
Kako jedni beže, drugi ih vraćaju…
Hrabre ih da krenu, ali ne za dugo.
Nedićevi daleko odmaći ne daju,
kose Turke redom…, a i šta bi drugo.
Malo, po malo… sve manje Turaka,
ali i Srba, nažalost, sve manje,
a baš im je potrebna cela glava svaka,
kako bi sprečili tursko nadiranje,
jer Turci mogu mnoge prežaliti,
pošto ih ima dovoljno da ginu.
Nek pogine hiljadu, opet će ih biti
da mogu ugrozit’ junačku družinu.
Kako vreme ide, obe vojske manje…
Turci svuda leže: mrtvi i ranjeni.
Nožin-aga pada već u očajanje,
ali su i Srbi sasvim oslabljeni.
Nesta im džebane, malo je metaka,
a Turcima stiže pojačanje novo,
dok kod Srba puška skoro prazna svaka,
al’ je puno hrabrosti srce Srbinovo.
S onim što imaju i koliko ih je,
u poslednji juriš na Turke krenuše,
jer se Srbin bori dok mu srce bije…
Boriše se hrabro dok se puške čuše!
Dva brata Nedića, izranjenih nogu,
leđ’ma naslonjeni jedan na drugoga,
pucaju na Turke, dok disati mogu,
da se k’o junaci presele kod Boga.
Još su se neko vreme pucnji čuli…
Sabljama su tukli sve teže i teže…,
sve dok baš svi nisu, hrabro, izginuli.
Al’ niko ne izda, niko ne pobeže!
Ono malo Turaka, što su preostali,
nije Šapcu bilo od pomoći neke.
Sretni što su, nekako, glave sačuvali,
pobegoše nazad preko Drine reke.
Oni pobegoše sa svojom sramotom,
Bog im, da je nose, i sačuva glavu,
a Nedići spremno platiše životom,
da Srbin sačuva svoj ponos i slavu.