Od kad je svijeta i vijeka
i od kad postoje ljudi,
nije bilo čovjeka
da takvo divljenje budi.

Od kada zora sviće
da svjetlost ljudima da,
nije postojalo biće
koje toliko zna.

On je i živio zato
da zemlju osvjetli cijelu,
od Boga bilo mu dato
da se dokaže na djelu,

pa tako stvori struju,
baš za cijelu planetu:
da mogu da vide i čuju,
svako svakog na svijetu.

K’o dijete sanj’o je snove
i im’o vizije neke,
da kroti munje, gromove,
vjetrove…, zauzda rijeke…

Srpkinja majka ga rodi
i, kao Srbin pravi,
sposoban samo da vodi
i da se na čelo stavi,

nije imao strpljenja,
ikad, da druge prati.
Prepun znanja i htijenja,
i sposobnosti da shvati

i vidi što drugi ne mogu
i da sav svijet promijeni,
k’o pravi sluga Bogu,
što žrtvu samo cijeni,

znao je da, žrtvom samo,
bliži smo nebesima,
a da za sve što znamo
dužni smo zahvalit’ njima.

Njegova žrtva je bila,
živjet’ za dužnost svetu,
da bi se rasvijetlila
sva tama na planetu.

I posta svjetionik!
I posta svjetlost sama!
Kroz njegov svijetli lik
rasvijetli se tama.

A kada žrtvu prinese,
da svijetu dobro donese,
Bogu je dušu dao
i, ćutke, otišao!