Mjesec je avgust, četrdeset treće.
Selo Lipovo, pored Kolašina.
Četa Partizana ka kući im kreće,
al’ bez straha čekaju dva stara Srbina!

Devedeset tri su Savi, već, godine.
Devedeset sedam, bratu mu, Vučeti.
– Ako je ginuti, vala nek’ se gine!
Već nam je odavno bilo vrijeme mrijeti…!

Strah i trepet biješe za Turke, Albance…,
crnogorski pukovnik, srpski ratnik Savo.
Bez straha je uskak’o u dušmanske šance
i još kao mladić smrti šansu dav’o,

da ga uzme, ali smrt ga nije htjela,
već ga je puštala da se dobro spremi,
da bi bio učesnik velikoga djela:
pred kojim će najveći junak da zanijemi.

Da ne dužim više… Partizani stižu,
al’ ih spremno čekaju puške napunjene.
Starine se spremno do prozora dižu.
Sjevaju im oči. Lica, k’o od stijene!

Odlučne osmjehe samo podijeliše,
prisloniše puške i nanišaniše.
I nasta praska od metaka kiše.
Ne brine ih što je Partizana više,

pucaju brzo i mijenjaju mjesto,
drže se, dok napolju protivnici ginu.
Meci pokraj glave prozuje im često
al’ to ne remeti njihovu rutinu.

I ko zna koliko dugo bi trajalo
i koliko skupo glave bi prodali,
da im municije nije ponestalo…,
al’ se uhvatiti živi nisu dali.

Osam glava uzeše, za njihove dvije…
Još dvojica ranjenih, da ih se sjećaju…
Priznaćete, od dva starca malo nije.
Dovoljno da Srbima pravi primjer daju.

Kada su posljednje bombe pobacali,
zadnji put se s smiješkom bratski zagrliše
s bombom među sobom hulje su čekali,
da ih s njima ode zajedno što više.

Strašna eksplozija kraj bitke označi,
što će o hrabrosti srpskoj da govori.
Cijelim srpstvom njihov duh, junački, zrači,
govoreći: Srbin do smrti se bori!

Istorijski kontekst:

O srpskoj je slavi Savo pripovjed’o:
o jedinstvu Srba, zajedničkoj kruni…
Kralj ga je Nikola, poprijeko gled’o,
ali ni to nije moglo da ga zbuni.

Oslobodi Nikšić od Austrougara,
s četnicima svojim, sjever Crne Gore…
Hercegovina je slavila ga, Stara,
o njegovom junaštvu i danas govore.

Vrijeme je teklo, živio je tako
da je i duboku starost dočekao.
Mnogo puta do tad smrti je izmak’o.
A onda je drugi svjetski rat došao…

Javiše se Balisti, Nijemci, ‘Talijani…
Stotinu zala dođe sa svih strana…
Svi su nam oni do tad bili znani,
al’ zlo dođe, najgore, baš od Partizana,

koji se na svoju braću ostrviše
i počeše palit’ cijela srpska sela.
Mnoge ljude, žene i djecu pobiše.
Svuda se širiše njihova nedjela.

Zaluđeni pričama stranih instruktora,
koji su ih huškali na sopstvenu braću,
zarazi se bjesnilom cijela Crna Gora,
nisu bili svjesni: služe osvajaču.

U toj antisrpskoj, divljoj histeriji,
Nisu se stidjeli ubit’ starca, ženu…
Što je Srbin bio junak poznatiji,
mislili su: mora platit’ veću cijenu!

Već su dugo slušali o “Batara” Savi
i znali su dobro da ga narod cijeni,
kao i to da je bio Srbin pravi,
a takvi su morali biti pobijeni.

Kad, hipnotisani, od svog dušmanina,
čuše gdje se nalaze Vučeta i Savo,
k’o u transu, krenuše na dva srpska sina,
slušajući naredbu što je dušman dav’o…