U nekim zemljama heroj se rađa
jednom u vijekovima.
Kod Srba, to se redovno događa.
Svaki rat svoje ima!

Takvi se ljudi prosto rode,
rodu da služe samo
i, tek kad nam takav ode,
o njemu pjesme pjevamo.

Kroz srpske bitke, slavne, krvave…
za mnoge junake se znalo,
ali, ko on, vrijednih slave,
bilo je sigurno malo.

K’o epski junak što u bi’ci strada,
kakav se rijetko sreće…,
naočit dvometraš, prava gromada…
A srce mu: još veće!

Poznat k’o Saša, Srbin, Apis…
Prvi u svakom boju!
Ova je pjesma kratki zapis,
o pravom, pravcatom heroju.

Mnogi su za odlazak u boj
imali neke motive,
on spadaše u onih soj,
koji za bitku žive.

Od prve bitke, srce mu lavlje,
na samo čelo stade.
Za Srpstvo: mladost, život i zdravlje
bez oklijevanja dade.

U susret smrti, k’o na utakmicu…
K’o da je živio zato…
Ponosno, slatko, s osmjehom na licu…
Junaštvo od Boga mu dato!

Bio je od onih što se boje,
samo sramote, stida…
U odbranu Srpstva želio je
da život svoj uzida.

Kada mu mnoge strašne bitke,
čelično, zdravlje uzeše,
riječi mu ostaše prkosne, britke…
i oči, što se smiješe…

Na bojnom polju i dalje osta,
pođe čuda da stvara…
Ikonopisac vrstan posta
i čarobnjak računara.

On je, svo vrijeme, Srpstvu dav’o
koliko može i zna,
do samog kraja, je pokušav’o
da rodu što više da.

Provodio je u borbi dane,
u prkosu i u želji
da uspravan do kraja ostane,
da ne umre u postelji.

I tako… misleći do zadnjeg dana
da premalo Srpstvu je dao,
ode naš junak od megdana.
Nije u postelju pao!

Sale je Govorio: “Kroz sve bitke, od Jevrejskog groblja u Sarajevu, Mitrovdanskih ofanziva u Hercegovini, do ‘Pakla Košara’ na Kosovu, jedina želja mi je bila samo da uzidam svoj život u slobodu Srpstva… Ja i moja grupa u svaku akciju smo išli sa pjesmom:

Hriste Bože raspeti i sveti,
Srpska zemlja kroz oblake leti.
Leti preko nebeskih visina,
Krila su joj Morava i Drina.

Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo,
Odlazimo da se ne vratimo.

Na tri sveto i na tri sastavno,
Odlazimo na Kosovo ravno.
Odlazimo na suđeno mesto
Zbogom majko, sestro i nevesto.

Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo.
Odlazimo da se ne vratimo.

Kad je draga da odlazim čula,
Za rever mi neven zadenula.

Zbogom prvi nerođeni sine,
Zbogom ružo, zbogom ruzmarine.
Zbogom leto, jeseni i zimo.
Odlazimo da se ne vratimo…

…i to je bilo ono što smo stvarno i mislili i osjećali – u svaku bitku smo išli kao u sveti rat, bez ikakvog straha, spremni da u svakom trenutku položimo svoje živote na oltar bitke za slobodu otadžbine”.

U Trebinju, podno Leotara,
Trebišnjica što ga ukrašava,
gdje se morski vjetar s planinskim sudara…
Tu vojvoda Saša snom vječnijem spava.