Evo prođe dvanaest-trinaest stoljeća
kako nas prilike braćo rastaviše,
ali što je bila udaljenost veća,
jedni smo za drugim čeznuli sve više.

Od kad s Višeslavom, Dervanovim sinom,
pođosmo ka jugu, iz staroga kraja,
borit se na Sinjem moru sa tuđinom,
od tada nas dušman sa vama razdvaja.

Naše dvije grane, dvije bitke duge:
vi braniste sjever, mi jug, stoljećima…
Nismo mogli pomoći nikad jedni druge,
ali, hvala Bogu, evo, još nas ima.

Lužički Srbi, narode heroja!,
koga napadaše još od Starog Rima…
Braneć’ ime, jezik i ognjišta svoja,
čuvali ste zavjet dat svojim precima.

Mi se divimo, braćo naša draga,
vašoj istrajnosti u borbi i žrtvi.
U mitu vam, slavnom, ostaviše traga
preci vam, što nikad neće biti mrtvi.

Otkad Gero, prevarom, pobi vaše vođe,
što su mu k’o ljudi na riječ vjerovali,
od tad mnogi tuđin kroz Lužice prođe,
al’ su Srbi, ipak, do danas opstali.

‘Još su živi Srbi!’ – još se izgovara.
Još se Spreva kod vas k’o i prije zove,
sjećajuć’ na Sprevnika, starog poglavara,
koji je vodio vaše pradjedove.

Od Labe do Poljske, sva srpska plemena
izgubiše jezik – Nijemcima ih zovu,
samo Lužičani kroz teška vremena
opstadoše, dajuć’ svima nadu novu.

Kada se probude opet: Polabljani,
Ljutići, Ranići, Bodrići, Glomači…,
postanu za pretke zainteresovani,
vi ćete im, starih, riječi bit’ tumači.