Rusija, nisu to tek prostrane stepe,
tundre i mora brezovine,
ni rijeke, veličanstveno lijepe,
poput: Volge, Oba i Dvine…,

ni njeno fascinirajuće prostranstvo,
od kraja do kraja svijeta,
ni Moskva, njeno veličanstvo,
ni pejzaži, kakve nema planeta…,

ni Ural, ni Bajkal, ni Sahalin…
Nije to ni sjaj Petrograda…
Ne, to je Rus: moj brat, a njen sin
– ljudi su njena slava i nada!

Ta, ista, zemlja, ma kolika bila,
bez Rusa bila bi tek blijeda sjena.
Bez njih ona bi malo vrijedila
– bila bi k’o lijepa bez časti žena.

Rusija, blista tek kad se pomenu:
njeni slavni Kozaci i Nevski,
koji proniješe svud slavu njenu,
kao i Rjepin, Gogolj, Dostojevski…

Tek pri pomenu njih, Puškina, Tolstoja,
Šolohova, Gorkog, Jesenjina,
Kutuzova i mnogih drugih heroja,
shvata se sva njena veličina.

Bez njih bi, možda, mogli da je cijene,
sa njima ona se voli…
Oni su čuvari ljepote njene,
svjedoci njenih ljubavi, boli…