Rusijo, ti si još jedina nada!
Oči svih pravednih uprte su u te.
I mi, zaraženi truleži Zapada,
jedva se držimo još za tvoje skute.

Topi se moral iz starije’ dana,
nestaje mudrosti, negdašnje, iz glava,
djeca nam bivaju indoktrinisana,
nesvjesni, jadni, šta im se dešava.

Oni osjećaju da nešto ne valja,
al’ ne znaju ko je za to krivac pravi.
Što više nauče, mudrost im je dalja:
ispiru im mozak na školskoj nastavi.

Njima mozak pune svime i svačime
samo da bi bili od suštine dalje
i zatupljuju ih, u učenja ime…
Intelektualne prave, od djece, bogalje.

Koga upitati, ko da ih nauči,
šta je pravi život, šta je mudrost prava…?
Ne znajuć’ odgovor, učitelj se muči,
pitanja o tome vješto izbjegava.

Ovo malo nade, što na selu ima,
ova luča svjetla koja srca grije…
što seljaci čuvaše, naši, vjekovima
jedva da se javno i pomenut’ smije.

Rusijo, iskro, posljednja u tami,
kojoj su uprte ruke miliona
i oči iz tame, koje svjetlost mami,
padneš li još i ti, past’ će i sva ona

tradicija što se čuva stoljećima,
po kojoj su istina i Bog iznad svega,
a pravedan makar neku nadu ima
da će jednom sunce ogrijat’ i njega.

Rusijo, ako stvarno si Rusija,
hrabrih Zaporoških i Donskih Kozaka,
nek iz tebe stara slava sad zasija,
spasi svijet od Zapadnih okova i mraka.