Pritisle mračne katedrale Strelu,
nema na Rujnu kipa Svetovida…
Svetinje naše sad su u pepelu,
a tuđin svoje građevine zida.

Sjeverno Pomorje porobljeno leži,
tuđi jezik zbore unuci heroja…
Nikoga da slavne bitke obilježi,
svetilišta, stara, pradjedovska svoja.

Ne pamte mladi Ranići, Ljutići…
pretke što su ponos cijelog Srpstva bili.
Kad će se iz ropstva, teškog, jednom dići
da bi jezik, ime, slobodu… vratili.

Kad već govorimo o pravdi, istini…
red je da se kaže i otetoj djeci:
ko su bili pravi roditelji njini,
kojim su im jezikom govorili preci,

kakva im je djedovska bila vjera stara,
istorija, hrabrog, roda njihovoga,
kada nisu imali drugog gospodara,
osim, sa nebesa, svemogućeg Boga.

Katedrale strašne, što treba da plaše
i da podsjećaju na krv, smrt i žrtve,
onih koji život u pobuni daše,
kada smo brojali hiljadama mrtve…

Neki su ponosni na te katedrale,
sve su ponosniji što su one više,
ne misleć’ na pretke, za vjeru im pale,
u borbi baš s tima što ih izgradiše.

Jeste l’ živi braćo sa Baltičkog mora!?
Nisu valjda iščezli vaša čast i slava…?
Zar se ne sjećate slavnih: Ratibora,
Jaroslava, Niklota, starog Borislava…

Zar vas ne zanima šta znače imena
mjesta i likova iz prošlosti vaše:
Svetovida, Volosa, Triglava, Vodena…
za koje od juga do sjevera znaše?